XIV – diplomski rad

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U zapadnoj umjetnosti postoje neke univerzalne teme, sadržaji i područja koja su „vječna“, bez obzira na kulturalna stanja, društvene okolnosti ili stilske mijene. Ako su, međutim, kruto postavljenja i ako su produkt dogmatskih načela često dovode do petrifikacije umjetničkih postupaka, do repetitivnih odnosa, do nestvaralačkog ponavljanja gotovih formula i do jedne vrste ressentimenta prema „pravim“, „jedinim“ i „ispravnim“ načinima umjetničkog govora, odnosno do toga da se potonji kvalikativ, čak i bez korektorske pogreške, lako premetne u riječ – „isprani“.

Suvremena sakralna umjetnost nije, dakako, jedino područje u kome se pojavljuju ofucani modeli, ali je ovdje možda najvidljiviji paradoks između veličine ideje i plitkosti realizacije, između simboličkog tematskog kapitala i novih interpetacija, konačno, između  moćnih zaliha i zgusnutih sadržaja te njihovih nemuštih čitanja i neinventivnih realizacija. Pojednostavljeno rečeno, na sakralnim temama počesto padaju oni kojima je puko pozivanje na temu dovoljan alibi za slikarski ili kiparski (ili drugi kreativni) čin ili, još gore, oni koji misle da je vjerovanje, dakle, svjetonazorski odnos, samo po sebi dovoljno jamstvo za umjetničku realizaciju.

Stoga je stanovita rezerva – vidim – mučila i druge predgovarače za „Ciklus XIV“ Matka Antolčića (dr. Franko Čorić, u katalogu bjelovarske izložbe), ciklus motiviran osjetljivom temom pobačaja postavljenim u odnos prema velikoj temi Križnoga puta. Možda smo tim apriorizmom nepravedni prema mladom čazmanskom slikaru i grafičaru, ali neka nam – u koncilijarnom duhu upućene nam izložbene poruke – bude oprošteno na načelnim sumnjama, tim više što se konačni ishod – pozitivni sud o njegovu radu – time nadaje u još uvjerljivijoj dimenziji.

Dakle, na početku valja ponoviti: tema je preuzeta, izuzetno hrabra u svojoj eksplicitnosti i posve otvorena za nelikovna tumačenja. Vrijednost Antolčićeva postupka upravo je u tome što zna glagoljivost, literarnost i simboličnost teme privesti likovnoj svrhovitosti i što uspijeva moguću doslovnost čitanja projekta konceptualizirati do mjere kada ona gubi likovno nefunkcionalne konotacije. Pri tome, dakako, ne relativizira vlastita uvjerenja i zanose pa čak ne neutralizira ni apodiktičnost ni stanoviti propovjednički patos verbalnih objava, iz usta protagonista svojih četrnaest „postaja“.  Autor, dakle, ne bježi od ideje, ali je ta „idejnost“ posve konvergentna jeziku, stilu, govoru njegovih radova: pročišćena je, zgusnuta, pojednostavljena, prizemljena i nadasve okrenuta životu.

Pred dilemama koje su danas predmet medicinski, filozofski i ideološki suprotstavljenih solucija umjetnikova je zadaća – ako je već intimno opredjeljen – da o toj dilemi govori iz krajnje subjektivnog rakursa, ali personalizirajući poziciju svakoga od svojih „sugovornika“. Antolčić, naime, u postaje Križnoga puta simbolički postavlja svoje kolege – emotivno i svjetonazorski bliske osobe – s njihovim osjećajima i narativnim iskazima o svojoj intimnoj sreći što su – živi. Problem abortusa interpretiran je, dakle, u formi koja izbjegava svaku površinu, dnevnopolitičku, ideološku i plakatersku razinu ili drastiku i šokantnost prizora: time je njezina „duhovnoobnoviteljska“ misija lišena projektivne naravi i eshatološke težine te je posve okrenuta neinhibiranom slavljenju života. Iskazi i položaji njegovih protagonista takvi su da izravno ili simbolički svjedoče o „križnom putu“ kojim svaki čovjek prolazi, ali ih sve te sumnje, strahovi, osamljenosti i šutnje ne priječe da, u ime ljubavi, opraštanja, nade i vjere, ne zahvale za sreću što su se rodili.

Cijeli Antolčićev grafički ciklus, gotovo stripovski narativan, jednostavan je, reduciran je u postupku, s preciznim crtežima likova u položajima koji asociraju na embrije u majčinom tijelu, lišen svega suvišnog, s velikim bjelinama i zrakopraznim prostorima u kojima tijela levitiraju. Mogući neodmjereni afektivni naboj pa i opasnost izravnog odnosa dva medija – pisane riječi i slike – olabavljuje upravo ova konvergencija stila, jednostavna i moćna gesta da se narativna, nelikovna dimenzija suspregne i ublaži, a vizualna i idejna strana naglasi i poantira.

Možda je na temelju jednoga ciklusa i, još k tome, diplomskoga rada (kod profesorice Mirjane Vodopije, čije je mentorstvo nedvojbeno poticajno) presmiono govoriti o mogućnosti mladoga autora. Ali, uputiti ohrabrenje i izraziti vjeru u likovni govor reduciranim sredstvima možemo učiniti, unatoč tome što znamo i za mogućnost čitanja svih pohvala kao konvencionalnih, dobrohotnih, frazerskih poruka.

Kompromisi i provincija znali su mnoge talente usmjeriti prema efektnim, raskošnim rješenjima u prilikama tematskih usmjerenja Antolčićeva tipa, prema zadovoljstvu mase i interesima naručitelja što je – ne nužno, ali gotovo zakonomjerno – dovodilo do uvenuća početnoga obećanja. S Matkom Antolčićem to se, vjerojatno, neće dogoditi.

Marijan Špoljar, povjesničar umjetnosti