Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu

Prizori (portreti) svetaca pripadaju i ne pripadaju prostoru sakralne umjetnosti. S jedne strane to nije upitno jer se radi o osobama koje su svoj život u potpunosti posvetile Bogu, umrle (i kao mučenici) u znaku svetosti, uzdignute na čast oltara, pa time na najpotpuniji način potvrdile svoju upućenosti transcendentalnom. S druge strane, u strožoj terminološkoj podijeli karaktera likovnih motiva sakralno se veže uz ostvarenja proizašloa iz scena kršćanske ikonografije i daljnjeg teološkog produbljivanja tih tema. Razumljivo, sveci kao sudionici događaja opisanih u Evanđelju postaju sastavni dio ikonografskog okvira tako da je u tom kontekstu neosporna njihova dimenzija sakralnog ozračja. Uglavnom, sve slike ili skulpture u crkvenom interijeru (nejednaka likovna kvaliteta već je drugo pitanje) nose svu širinu pojma sakralnosti, i uz podizanje estetske i vjerske dojmljivosti prostora, poziv su na pobožnost i meditaciju. Slično je, a ponekad gotovo i identično, sa slikama vjerskog značenja i u našim privatnim prostorima. Kao ures i znak uvjerenja pojedinca. U svakom slučaju sveci uzori i nebeski zagovornici slikom nam postaju bliži, stvarniji u svojoj uprisutnjenosti u nebeskoj domovini.

Umjetnici, pa tako i hrvatski, u povijesti i danas interpretirali su likove svetaca koji prikazuju i one „popularnije“ koje poštuje čitava Crkva, a i one nama posebno drage hrvatske svece i blaženike od kojih su mnogi životom i djelom ostavili duboke tragove i izvan domovine. Umjetnički su pristupi, razumljivo, različiti; od idealizacije, figurativne marnosti, ekspresionističke slobode u tretmanu forme i boje do primjera izvan konvencija stilskoh određenja. Galerija Laudato Corde je manifestaciju „Dani hrvatskih svetaca i blaženika“ obogtila samostalnim izložbama umjetnika (primjerice Mataušić, Homen, B. Dorotić, M. Vidović) koji su osebujnim poetikama u zanimljivim ciklusima izrazili svoj doživljaj velikana Crkve.

Matko Antolčić na uspješan je način, u slikarskom opredmećenju hrvatskih svetaca i blaženika, donio svježinu pristupa senzibilnim izbjegavanjem bilo kakve sheme u ponavljanju. Formule ga ne zanimaju, već susret s tim velikim ljudima. Stvorio je manje likovno i sadržajno, logične cjeline pokazujući i izuzetnu klasičnu vještinu oblikovanja i umjetničku inventivnost. Ne libi se Antolčić opisnosti, no nadilazi krutost činjeničnog. Konačno i ne znamo kako su neki sveci fizički izgledali pa su „rekonstrukcije“ tek slike mogućeg. A i znana portretnost podložna je mjeri likovne preobrazbe. Antolčić je najbliži realističnoj preciznosti u prikazu sv. Nikole Tavilića, bl. Gracija iz Mula, bl. Augustina Kažotića, bl. Ozane Kotorske od čijeg nas zemaljskog hoda dijele stoljeća. Povezao ih je istom rukopisnošću baziranom s tehničke strane zanimljivom kombinacijom akrila, ugljena i olovke. Na izduženim platnima velikih formata Antolčić je preko čitavih figura, bilo u njihovom stojećem ili sjedećem stavu, u profilnosti izgleda oblikovao čitke volumene skulpturalne čvrstoće. Dominantne draperije u jasnoći odnosa crno (smećkasto) – bijelih partija čistoćom odnjegovanih tonskih nijansi sukladne su sabranosti lica plemenite jednostavnosti. Na likovnoj razini Antolčić reduciranom formom i profinjenošću površine (tamnim i svjetlim plohama sugerira segment interijera) potencira unutrašnji mir osoba bliskih s Bogom. Na slikama poput reprezentativnog oltarnog poliptiha Antolčić je sačuvao potrebiti intimitet, prisnost u dostojanstvenosti. Određena poliptihalnost postignuta je u umnoženosti polja s likovima, nadamo se budućeg sveca, bl. Alojzija Stepinca i nedavno proglašenog blaženika Miroslava Bulešića. Antolčić njihovim identičnim portretima (na potki fotografije) u ritmički pravilnoj izmjeni stvara bogati sadržajni sloj, i njihovog prisustva u narodu, i njihovog dijaloga u zajedništvu patnje. Složena likovna rečenica primjenjena je na pet grafičkih listova (suha igla) s portretima bl. Ivana Merza kod kojih Antolčić pomiče stupanj opisnosti. U smrt su braneći svoja uvjerenja u ljubavi za Krista pošle bl. Drinske mučenice, pet redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi. Razumljivo, ponovno Antolčić pribjegava formi poliptiha, slikajući uljem na staklu u prozorskom okviru, prikazujući mučenice u punini crnila redovničke odjeće, s tek pokojim akcentom bijelog. Antolčić nekom krokijevskom direktnošću oblikuje figure kontrastirajući bljesak stakla s teškim masama muklog tona. Tako jednostavno, a u dojmu tako potresno.

U svom htijenju i potrebi dodirivanja velikih stilova i suvremenih likovnih strujanja Antolčić se kreće od koncepta, uvjetno rečeno, renesansne portretnosti do asocijacija na Warholove portrete. Tako je sv. Marka Križevčanina i bl. Katarinu Kosača Kotromanić prikazao u pozi davnašnjih velmoža, razrađujući dakako površinu teksturom svog karakterističnog treptaja poteza, a lik Marije Propetog Isusa Petković ostvario je kroz koloristički sraz istih, hiperrealistički (ishodište u fotografiji) izvedenih portreta. Velikog ispovjednika sv. Leopolda Bogdana Mandića interpretirao je instalacijom, realistični portret postavljen je iza rešetke, one ispovjedničke. A ispred slike klecalo. Tako simbolično i lijepo. Razgovor sa svecima može se nastaviti. I kroz Antolčićeva djela umjetničke uvjerljivosti, potaknuta duhovnošću svetih osoba.

prof. Stanko Špoljarić, likovni kritičar