Arma Christi

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Radovi na ovoj izložbi možda najbolje predstavljaju interese i umjetnički senzibilitet akademskog grafičara Matka Antolčića. Svatko tko je posjetio njegov atelje u Čazmi zna da su njegovi likovni interesi vrlo široki. Prvenstveno  je majstor grafičkih tehnika i sjajan crtač u olovci i tušu, ali eksperimentira i sa štafelajnim slikarstvom, fotografijom, kolažima, asamblažima i intervencijama na ready-made predmetima. Tematski Matko se još od diplomskog rada (s temom križnog puta nerođenih) počeo baviti religioznim i sakralnim motivima i sadržajima, osobnom prošlošću kao i prošlošću Čazme, grada u kojem je stasao.

Izložba se sastoji od radova koji se pozivaju na povijesnoumjetničke uzore, radove iz ciklusa Svetački identitet, ciklusa Arma Christi, nekoliko radova koji tematiziraju čazmansku sakralnu baštinu i nekoliko asamblaža.  

Prvu grupu zastupaju radovi „U ateljeu“ koji se poziva na poznatu grafiku Albrechta Dürera iz 1514. koja prikazuje svetog Jeronima te „Stepinac u molitvi“ koji se poziva na mletačku temu renesansnog i baroknog sakralnog slikarstva koju se povijesnoumjetničkom terminologijom naziva sacra conversazione tzv. sveti razgovor. I u jednom i u drugom radu kao i u radovima iz ciklusa Svetački  identitet provlači se ideja aktualizacije povijesnoumjetničkih ili vjerskih uzora u sadašnje vrijeme i naš prostor. Tako Matkov atelje i retriverica Bela aludiraju na sv. Jeronima u radnoj sobi, dok se na historicizirajućem radu posvećenom Stepincu u razgovoru s Marijom i u igri s djetetom Isusom nalazi misal čazmanskog prepošta Jurja de Topusko. Matko je imao i niz video radova u kojima je s osobama iz svoga okruženja rekreirao scene pojedinih povijesnomujetnički važnih slika, osobito svetih razgovora. Sličnu ideju se može slijediti u ciklusu radova nazvanih Svetački identitet. Modeli za likove sv. Apolonije, sv. Jurja, sv. Tome Akvinskog, sv. Franje Asiškog, sv. Marije Magdalenu i sv. Dionizija Pariškoga, prikazane uz karakteristične atribute, bile su osobe iz Matkovog života i okruženja.

Arma Christi, Kristovo oruđe/oružje je ikonografski termin za predmete koji su bili sastavnim dijelom Kristove muke. To su križ, bičevi, trnova kruna, Veronikin rubac, čavli, maljevi, ljestve, kocke, koplje, trska sa spužvom itd. U zapadnjačkoj ikonografiji su anđeli u prizorima raspeća od vremena gotike često u rukama nosili ove predmete. Stariji će se vjernici možda sjetiti i križeva s navedenim predmetima i pijetlom koji su znali biti izloženi u crkvama i korišteni u pobožnosti križnoga puta. Autor u ovom ciklusu koristi tehnike olovke na papiru i asamblaža. Matkova olovka na papiru pokazuje svu njegovu umješnost i virtuoznost u ovoj tehnici, dok elementi kompozicije i sadržaji brinu za efekt iznenađenja ili začudnosti koji u pravilu prate ovu temu. Tako ćemo na jednom od njih na pladnju zateći i Malkovo uho, a na drugom radu pijetla izdaje. Možda najpotresniji dio ovog ciklusa je asamblaž Veronikinog rupca koji je i likovno najavangardniji. Među ostalim radovima dimenzijama i emotivnim nabojem ističe se Majka boli.

Često stječemo dojam da je u sakralnoj i religijskoj umjetnosti mnogo toga već rečeno i da nema prostora za novu interpretaciju. Matko Antolčić u svojim radovima na intiman, senzibilan i profinjen način, poštujući klasične tehnike i njihova pravila upravo pokazuje kako se može biti i vjernik i umjetnik, religiozan i suvremen, tradicionalan, ali i istovremeno biti provokativan i inovativan.

dr. sc. Franko Ćorić, doc.