Razgovori u vremenu

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U vremenu opterećenom zgrtanjem materijalnih dobara koja često osiguravaju poziciju moći i dominacije, pojedinac zatomljuje svoje duhovne potrebe zanemarujući činjenicu kako su one ključne za razvoj naše osobnosti. Čovjek je primarno duhovno biće, a sebstvo je ona središnja komponenta osobe – srž svakog čovjeka koja se nikada ne mijenja. Da bismo se izdvojili iz naše materijalne okoline i dosegli duhovnu dimenziju potrebni su nam mir i tišina u kojoj pronalazimo rješenja i primamo inspiraciju. Ljudi su u prošlosti svoj mir često pronalazili u crkvama. Remek-djela sakralne arhitekture izazivala su strahopoštovanje, dok je njihova monumentalna unutrašnjost ispunjena snažnom prisutnošću transcendentalnog omogućavala doživljaj šire slike života koja nadilazi ovozemaljski materijalni svijet.

Matko Antolčić traga za ljepotom kršćanske duhovnosti inspiriran djelima starih majstora u području sakralne tematike. Potaknut otuđenjem suvremenog svijeta u kojem se postepeno izgubila ključna spona likovne umjetnosti i kršćanskog nauka, autor svojim radom nastoji obnoviti duh vremena u kojem su stari majstori s velikom odgovornošću i strahopoštovanjem pristupali interpretaciji uzvišenih religijskih tema. Antolčić ne oponaša određeni stil ili povijesno razdoblje već se rukovodi udivljenjem ostvarenim kada se duhovno u umjetnosti i duhovno u čovjeku ujedine pod okriljem crkve. Bivanje samim sa sobom pred umjetničkim djelom u monumentalnom arhitektonskom zdanju omogućavalo je postizanje stanja svijesti u kojem se čovjek predaje razvoju vlastite duhovnosti kroz vjersku posvećenost Bogu.

Inspiracija starim majstorima primarno podrazumijeva spoj umjetnosti i duhovnosti, udivljenje i poštovanje koje se razvija između umjetnika, interpretiranog motiva i promatrača. Povratak iskonskim vrijednostima Matko Antolčić postiže na suvremen način vlastitim izrazom kroz autentičan rukopis i realizaciju ideja u različitim medijima.

“Sacra conversazione” i “Svetački identitet” radovi su inspirirani djelima velikih majstora talijanske visoke renesanse i španjolskog baroka. Temu svetog razgovora i prikaz poznatih svetaca Antolčić interpretira spajajući ljudsko i sveto, obično i uzvišeno, povijesno i suvremeno. Slika Fra Bartolomea “Mistične zaruke svete Katarine Sijenske” polazište je za interpretaciju klasične teme u suvremenom mediju – video radu. Iako su scenografija, lokacija i scena precizno definirane, umjetnik sudionicima daje potpunu slobodu kretanja i interakcije. Klasična tema smještena je u današnje vrijeme, pri čemu društveno-sociološki eksperiment, uz minimalne intervencije autora, omogućuje praćenje spontanog razvoja interakcije među akterima. Protokom vremena postepeno se svi fokusiraju na dijete koje postaje objedinjujući faktor rada. Iako ne čujemo konkretne razgovore, ton i intonacija zajedno s gestama likova definiraju karakter scene, dok snažna jeka naznačuje da je riječ o monumentalnom prostoru koji doprinosi sakralnom ozračju.  

U radu “Svetački identitet” crtež većih dimenzija čini cjelina od šest svetaca interpretiranih na temelju fotografija modela u ulogama određenih svetačkih likova. Za razliku od Francisca de Zurbarána koji je svoje likove svetaca smještao u nejasne prostore gradeći kompoziciju snažnim kontrastima između tamnih i osvijetljenih dijelova slike, Matko Antolčić odstupa od uzora i svece oblikuje linearnim crtežom u tušu. Naglasak stavlja na atribute, odnosno simbole pojedinog sveca koje izvodi s mnoštvom detalja. Crtež lišen bilo kakve pozadine i prostora pažnju usmjerava na karakter pojedinog interpretiranog sveca. Uzimajući obične ljude koji karakterno odgovaraju osobama koje su radi svog načina života posvećenog Kristu proglašene svetima, autor u svojem radu spaja ljudsko, uzvišeno i božansko.

Osim povezivanja prošlosti i sadašnjosti, svetosti i ljudskosti kroz medij umjetnosti, Matko Antolčić stvara radove u kojima dopušta promatraču ulazak u svoj osobni svijet. Fotografija “U ateljeu” nastala je po uzoru na poznatu majstorsku gravuru Albrechta Dürera “Sveti Jeronim pri učenju”. Rad za koji je povjesničar umjetnosti Johann Konrad Eberlein rekao “gravura u čijoj se nepromjenjivoj teksturi uloženo vrijeme pretvorilo u trajnu umjetnost” potaknuo je Antolčića da otvori vrata svog ateljea i dopusti ulazak u vlastiti radni prostor. Sveti Jeronim, kojeg je Dürer crtao više nego ijednog drugog sveca, utjelovljenje je božanskog otkrivenja u potpunoj izolaciji. Takvu vrstu izolacije pronalazimo i kod umjetnika koji tijekom stvaralačkog procesa dolazi u doticaj s transcendentalnim. Gravura na kojoj je umijeće ulaska sunčeve svjetlosti kroz rešetkasti prozor hvalio čak i slavni Giorgio Vasari interpretirana je u mediju koji svjetlom bilježi sadržaj. Fotografija utjelovljuje duh starih ateljea ispunjenih najraznolikijim artefaktima, umjetninama, knjigama i vitrinama. Vrlo važnu ulogu ima svjetlost koja dolazi sa stražnje strane i osvjetljava tek dio prostora, tako da većina ateljea ostaje u mraku. Lav iz prikaza sv. Jeronima zamijenjen je motivom psa, vjernog čovjekovog suputnika u današnjem svijetu. Glavni pečat djelu daje naglašena koncentracija umjetnika na rad neometena fotografskom bilješkom iz prikrajka.

Ogoljivanje vlastite stvarnosti Matko nastavlja u radu inspiriranim djelom Hieronymusa Boscha “Iskušenje svetog Antuna”. U nevjerojatnoj domišljatosti, dramatičnim pojedinostima i iznimnoj složenosti oblika Boschovih slika, Matko pronalazi poveznicu sa zgusnutim asamblažima Roberta Rauschenberga i kroz vlastito iskustvo tumači izvanjske kušnje koje, ukoliko im se čovjek odupre, vode ka višoj milosti. Šaranjem, drapanjem, lijepljenjem i kolažiranjem osobnih fotografija, reprodukcija starih majstora i građenjem crteža koji ispunjava praznine na papiru umjetnik objedinjuje elemente u jedinstvenu kompoziciju. Spoj Boschovog i Rauschenbergovog kaosa u kompleksnoj i slojevitoj temi svetog Antuna Pustinjaka omogućuje Antolčiću tumačenje vlastitog života kroz ujedinjenje osobnog i kolektivnog putem vanjskog nemira i kaosa koji pronalaze unutarnji red i mir.  

Najosobniji radovi na izložbi lišeni su bilo kakvih referenci na stare majstore. Matko u kombiniranoj tehnici stvara ciklus od devet radova unutar kojih promišlja vlastito djetinjstvo. Osobne fotografije iz najranijeg perioda života poslužile su za izradu pročišćenih silueta koje čine bazu od tri rada na temu “Putovanje”, “Dječački autoportreti” i “U pokretu”. Spontano šaranje, kolažiranje, maljanje i crtanje vraća umjetnika u vrijeme bezbrižnosti. Najranije djetinjstvo simbol je krhkog i neiskvarenog perioda u kojem smo spremni primiti bogatstvo svijeta i krenuti na putovanje koje će nas definirati kao pojedince.

Dva djela u pregledu dosadašnjeg rada Matka Antolčića čine značajan odmak od osobnog, no zadržavaju reference na djela starih majstora. Raniji rad “Portret s trokutom” nastao po slici nepoznatog autora “Sv. Marko Križevčanin” zbog neuobičajene ikonografije ostavlja slobodu i mogućnost značajnog odmaka od likovnog predloška. Naime, Antolčić slika portret muškarca s bradom u poluprofilu slijedeći primjer uzora, no potom ga krajnje dinamičnim potezima prekriva slojem bijele boje naglašavajući anonimnost samog lika i umanjujući pritom vidljivost detalja. Bodež transformira u plohu precizno izvedenog trokuta jarke crvene boje koja postaje dominantan element djela. Rad lišen klasičnih ikonografskih atributa zalazi u područje univerzalnog i potencijalno mogućeg.

Jedini rad s naglašeno povijesnom tematikom prijedlog je za spomen ploču Stjepana II. koji je odigrao značajnu ulogu u srednjovjekovnoj Čazmi. Inspiraciju za rješenje spomen ploče Antolčić pronalazi u nadgrobnoj ploči francuskog arhitekta Huguesa Libergiera. Poveznica je ondašnji gotički stil u čijem duhu umjetnik osmišljava linijski crtež biskupa koji drži crkvu kao simbol biskupije.

Najrecentnije, do sada nikad izloženo djelo, objedinjuje sve ostale radove, te predstavlja svojevrsni hommage starim majstorima renesanse i baroka, posebice vrhunskim portretistima kao što su Tizian, Antonello da Messina, Rembrandt, Velázquez, Michiel van Mierevelt i Jan van Eyck. “Promatranje promatrača” svjetlosna je instalacija sastavljena od crteža izvedenog olovkom na papiru većih dimenzija koji u formi valjka okružuje izvor svjetlosti. Kako se pojedinac kreće oko objekta, tako prati razvoj mreže portreta nabrojanih velikana, te svakim korakom lica umjetnika izviruju, nastaju i nestaju, dok njihovo ispreplitanje simbolizira preklapanje utjecaja, stilova i generacija što u konačnici čini sukus naše povijesti i umjetnosti. Odabir studijskog crteža podrazumijeva tehniku koju svi studenti na akademiji prolaze kako bi upoznali ljudsku formu (tijelo i lice), te zabilježili na papiru ljudsku psihologiju, karakter i iskustvo, dok izvor svjetlosti akcentuira pojedini dio portreta. Crtačkom modelacijom istaknute su oči portretiranih, kako sam umjetnik ističe “ogledala duše koja iz prošlosti promatraju sadašnjost”.

Veliki raskol između umjetnosti i Crkve kao institucije Matko Antolčić nastoji pomiriti polazeći od umjetničkih remek-djela starih majstora u stvaranju jedinstvenih radova suvremenog izričaja koji u sebi spajaju klasično i suvremeno, ljudsko i božansko, prizemno i transcendentalno. Unošenjem uzvišenog i dostojanstvenog kroz elemente prizemnog i ovozemaljskog umjetnik ukazuje na izgubljenu ljepotu – ljepotu izvornosti umjetničkih remek-djela koja su služila kako bi religioznim idealima i vrijednostima dala slikovitije oblike koji su stoljećima krijepili kršćanstvo. U svijetu pogubljenih i radikalno izmještenih vrijednosti Matko Antolčić svojim iskrenim osjećanjem vrijednosti duha i umjetnosti pokušava obnoviti izgubljeno.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.